copymouse

Zamrznut sam. U polumračnoj ulici, sa uličnim svjetlom toliko prigušenim da imam osjećaj da je grad progutala magla i da ce se svakog trenutka pojaviti betmenov znak na nebu. Ne pomjeram se previše. Osjećam se kao spomenik napravljen u čast onih koji su najvažnije lekcije naučili na ulicama ovog grada. Naslonjen na staru i navijačkim porukama ispisanu zgradu kopam po folderu 'klošarenje' nadajući se da ću pronaći dvocifren broj zadovoljstvom ispunjenih noći, ne bih li sebi dao volju za još jedno besmisleno smrzavanje. Konfuzija koja parališe saobraćaj na magistrali razuma nije posledica kratkotrajnih i jakih udara vjetra vec je posledica melanholičnih talasa koji me bacaju na stijene prošlosti. Ja nisam mator i moja glava nije riznica znanja ali je moje srce kompleksno jedinjenje osjećanja. Navučen na miris grada i linije koje kidaju put od moje zgrade do mjesta gdje živi moje klošarsko JA, ne brinem se da li ću završiti sa upalom pluća i promrzlim prstima. Postoji neka čudna sila koja se noću iskrade iz vlažnih i mračnih podruma tumarajući gradom u potrazi za društvom. Ta nevidljiva sila je duša ovog grada.

Mom gradu je potrebna ljubav. Posebno zimi, kad padne noć, ulice se stisnu jedna uz drugu  nadajući se da ce neko koračati po njima, makar to bio i pijanac koji se u hladnoj noci raspravlja sa svojim odsutnim neprijateljima. I kao da osjecam patnju grada, kao da ga boli to što su ulice prazne a noći tihe. Zamišljam ga kao starca koji je u mladosti bio srecan, dok ga nisu slomile maglovite godine, pa sad bez ikog u životu, umire pokriven snijegom. Dodirnuo sam ga bezbroj puta, čupao za bradu i vukao za pantalone, budio ga dok je ležao mamuran na zemlji, galamio i vrištao dok sam trčao unazad. Moj grad umire i nikog nije briga. Djeca koju je godinama ljuljao u svom krilu su negdje daleko. Ja prkosim zimi, dok slušam muziku, pod kapuljačom, na sastanku sa mislima. Dok pogledom tražim njegov osmjeh, jedno obećavam..

Starče, ja te nikad neću zaboraviti.



Nakon mnogo mrachnih godina u kojima smo bauljali kao prljava bozhija djeca, ne znajuci shta treba da radimo i kom zhivotu da se predamo, nalazimo se u dvorcu neznanja, privucheni njegovom spoljashnjom ljepotom i zadovoljstvima koja nam se nude u njemu. U nedostatku genijalnih umova, pokushavajuci da pronadjemo knjigu sa svim odgovorima, josh uvijek kopamo po grobnicama velikih filozofa u nadi da cemo pronaci neku novu mudrost. Zaslijepljeni onim shto trazhimo, kidajuci zemlju lopatama i chupajuci korov rukama, ne obaziremo se na koga bacamo ono shto je prekrivalo satrule drvene sanduke.

Nemam ja nishta protiv filozofa. Posebno mi je gotivan onaj koji je kulirao u buretu. S obzirom da tada nije bilo puno parkova, stambenih kompleksa sa pokrivenih ulazima, kapiram da je bure bilo jedino dobro mjesto za izblejat'. Medjutim, ne tako sluchajno, u pokushaju da se obrazujemo, naucheni smo da citiramo one, koji su iza svojih stavova stajali, samo onda dok su o njima govorili. U svojim zapisima, redovno su se bavili pitanjima morala i sloboda, dok su mashtali o djechacima i naredjivali robovima. Sasvim sluchajno, svojim postojanjem i postupcima, najvishe su nas nauchili o licemjerstvu. Posmatrajuci danashnje drushtvo, chini mi se da u tom 'sportu' briljiramo...